Upravnik niškog Narodnog pozorišta: Decentralizacija u kulturi postoji u svakom gradu koji ima teatar. Pozorište ne može da bude pogon jednog grada ili jedne regije.

ROMAN “Nana” Emila Zole problematizuje sve one teme i odnose koji mene interesuju, kao konglomerat naracija stvarnosti u kojoj boravimo: pozorište, politika, mediji, staleži… Čini se da jednom uspostavljeni odnosi između njih preživljavaju kroz vekove do dana današnjeg, koliko god da je svaka revolucija kroz istoriju makar na trenutak uspela da ih poremeti.

Ovako, u razgovoru za “Novosti”, počinje Spasoje Ž. Milovanović, dramaturg i upravnik niškog Narodnog pozorišta, u čijoj će dramatizaciji (i režiji Ivane Vujić), kultni Zolin roman biti postavljen u novembru na sceni “Madlenijanuma”.
Ono što ga, kako ističe naš sagovornik, fascinira jeste Zolina vivisekcija teatralizacije društva u kojem se granica između pozorišne i nepozorišne stvarnosti ukida:
– Dosledno sam ispratio kompoziciju romana, poigravajući se formom bulevarskog teatra, u kojoj Hor, kao množina individualnih sudbina i glasova, čuva sećanje na grčku tragediju, ali postaje i sveznajući pripovedač, nešto kao društvena mreža, odabrani avatari okupljeni oko prepričavanja Nanine sudbine.

* Narodno pozorište Niš završilo je prethodnu sezonu sa 131 programom, obnovilo repertoar sa devet premijernih naslova…
– Približno 24.000 gledalaca je posetilo predstave našeg teatra, a nekoliko hiljada građana je prisustvovalo mnogobrojnim programskim i promotivnim aktivnostima. Narodno pozorište može biti zadovoljno proteklom sezonom, jer su postavljeni dobri temelji za dalji razvoj pozorišta kako u programskom, tako i tehnološkom smislu.

* Da li je Festival “Teatar na raskršću” pravi recept kako se i van Beograda mogu gledati dobre predstave?
– Festival je napravio prvi korak. Još uvek nesiguran, ali svakako neizmerno važan. Na prvom festivalu publika je imala priliku da vidi 10 predstava iz osam zemalja. Sa te strane možemo biti i više nego ohrabreni da nastavimo. Ipak, pravo pozicioniranje na festivalskoj mapi tek predstoji.

* Da li vas posao upravnika odvaja od profesije i u kojoj meri?
– Posao upravnika pozorišta je za mene samo još jedan vid umetničkog izražavanja. Iskustvo koje imam kao teatrolog, dramaturg, reditelj i pozorišni kritičar, umnogome mi olakšava sadašnje angažovanje. Ovim pre svega mislim na komunikaciju i stremljenje zajedničkom cilju sa kolegama iz Narodnog pozorišta Niš. Njihova podrška i razumevanje, poštovanje dogovorenih obaveza, u isto vreme su mi omogućili i da nastavim sa svojim bazičnim aktivnostima.

* Koliko su važne koprodukcije?
– Umrežavanje pozorišta na ovaj način otvara mogućnost publici da prepozna i upozna nova lica i navike koje oni sobom nose. U isto vreme, omogućava se prepoznavanje potencijala na svim nivoima gradova čija pozorišta otvaraju mostove saradnje. Koprodukcija je i način decentralizacije. Pozorište ne može da bude pogon jednog grada ili jedne regije. Decentralizacija u kulturi, po meni, postoji u svakom gradu koje ima pozorište ili kakvu god instituciju kulture. U tom smislu, kulturna decentralizacija je mnogo dalje otišla od svake druge.

* Šta treba da se učini da se pojača razmena između Beograda i ostatka Srbije?
– Problem Beograda i ostatka Srbije leži u činjenici da je, barem zasada, najveći i najkrupniji kapital u Beogradu, najveći broj stanovnika živi tu, najveće pozorišne, medijske i filmske kuće… Ne govorim, naravno, o kvalitativnim vrednostima toga što se dešava. Tvrdim da bi glumci iz Niša, Kruševca, Užica, Šapca ili Sombora, sa medijskom podrškom Beograda, postali isto tako zvezde, kao glumci koji žive i rade u prestonici. Tek tad bismo mogli da formiramo neke dobre parametre razmene. Ovako, nemate parametre. Umetnici van Beograda su izvan fokusa medija i prepoznavanja i po pravilu se ulažu dodatni napori u bilo kojoj vrsti komunikacije. Stvaranje fame o Beogradu kao jedinom mestu u Srbiji sa mogućnostima napredovanja i dokazivanja kvaliteta, dovelo je do toga da trećina stanovništva živi i radi u njemu. Dobra je stvar da se ovakva postavka menja. Svakako ne onom brzinom kojom želimo, ali se menja. Ekonomsko i pravno jačanje društva i države, veća pokretljivost stanovništva, lagano pomeraju fokus sa Beograda ka drugim sredinama.

* Na koji način se pozorišta van Beograda mogu izboriti za ravnopravniji tretman kada je finansiranje u pitanju?
– Dugo željeni Zakon o pozorištu svakako će morati da odgovori na sva ova pitanja, kao i da ponudi modele osnivanja pozorišta, obaveze osnivača, sistematizaciju radnih mesta… Uspostavljanje pravila i dugoročno planiranje je, naime, neophodan uslov stabilizacije svake institucije i društva, pa i pozorišta. Svodeći pitanja i odgovore, može se reći da se srpska pozorišta nalaze u stanju apsolutne spremnosti da se podaju prvom putniku namerniku, što svojom krivicom, što krivicom društva.

* Da li je pošteno da samo nacionalni teatar finansira država, a da su ostala pozorišta prepuštena lokalnim samoupravama?
– Postoje različiti primeri na koji način funkcioniše finansiranje pozorišta u različitim zemljama. Pozorišta u Severnoj Makedoniji i Bugarskoj su sva na budžetu države i svake godine konkurišu za sredstva. U Nemačkoj postoje budžetska državna i gradska pozorišta. Engleska i Francuska imaju svoje nacionalne kuće. Na budžetu Republike Srbije nalaze se dva pozorišta: Narodno pozorište Beograd i Narodno pozorište Priština sa privremenim sedištem u Gračanici. Iskreno mi je žao što je pre desetak godina nerazumnom odlukom ondašnjih pokrajinskih vlasti SNP skinut sa budžeta Republike. Duboko sam uveren da svaka država mora da ima svoje nacionalne institucije na koje obraća posebnu pažnju.

SAVIN, TOMIĆ, ĐORĐEVIĆ…
* MOŽETE li nam otkriti šta spremate za novu sezonu?
– Vrata pozorišta će i dalje biti otvorena svim onim idejama koje doprinose povezivanju različitosti, podstiču na razmišljanje o poštovanju drugih, promovišu pozitivne vrednosti i etiketiraju nedostatke savremenog društva… Ovakva načela odredila su i repertoar premijera sezone 2019/2020, koja će se igrati pod sloganom “Mit i mito”. Na programu će 6. oktobra biti “Vlast i njena opozicija” Nebojše Romčevića, u režiji Egona Savina, zatim 28. novembra “Krv crvenog petla” Miloša Latinovića u režiji Jovane Tomić, pa “Jedan Edip” Armanda Nasimenta Roze u režiji Juga Đorđevića, zakazan za 21. decembar…

 

Izvor: Večernje novosti

 

http://www.novosti.rs/vesti/kultura.487.html:818355-Spasoje-Z-Milovanovic-Umetnici-van-Beograda-su-izvan-fokusa

 


Scroll