Narodno pozorište Niš organizuje treći Festival drame i pozorišta balkanskog kulturnog prostora takmičarskog karaktera, pod nazivom „Teatar na raskršću“. Festival će se održati u Nišu od 5. do 12. septembra 2022. godine.

Festival će svečano biti otvoren 5. septembra izvođenjem predstave Dušana Jovanovića OSLOBOĐENJE SKOPLJA, u režiji Gorčina Stojanovića, koprodukcija Narodnog pozorišta Niš i Narodnog pozorišta Leskovac.

Selektor Festivala prof dr Vlatko Ilić odabrao je šest predstava iz Srbije i zemalja u okruženju za glavni, takmičarski deo Festivala:

 

  • HRVATSKI PUT KA SREĆI, autorski projekat reditelja Bobe Jelčića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, Hrvatska (6. septembar);

 

  • Avgust Strindberg, GOSPOĐICA JULIJA, režija Haris Pašović, Opera i teatar Madlenianum, Beograd, Srbija (7. septembar);

 

  • Elfride Jelinek, RECHNITZ – ANĐEO UNIŠTENJA, režija Sabin Mitreker, Sarajevski ratni teatar SARTR i Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru, Sarajevo, BiH (8. septembar);

 

  • Johanes fon Tepl, ORAČ I SMRTrežija Silviu Purkarete, Narodno pozorište u Jašiju, (“Vasile Alecsandri” National Theatre in Iasi), Jaši, Rumunija (9. septembar);

 

  • MY NAME IS GORAN STEFANOVSKI, režija Branislav Mićunović, NU Dramski Teatar Skoplje, Skoplje, Republika Severna Makedonija (10. septembar);

 

  • VITEZOVI LAKE MALE, autorski projekat Andraša Urbana, pozorište „Deže Kostolanji“  (“Kosztolányi Dezső”), Subotica, Srbija (11. septembar).

 

Na zatvaranju Festivala 14. septembra, publika će imati priliku da pogleda predstavu po romanu Dubravke Ugrešić U RALJAMA ŽIVOTA, u režiji Andreja Nosova, Beogradskog dramskog pozorišta i BeoArta, koja će biti odigrana u čast nagrađenih.

Tom prilikom će biti i svečano dodeljene nagrade za najbolju predstavu, režiju, četiri glumačke nagrade, za kostimografsko i scenografsko ostvarenje, za originalnu scensku muziku, za scenski pokret, kao i specijalna nagrada Festivala. Osim ovih, dodeljuju se i nagrada okruglog stola kritike i nagrada žirija novinara.

Pored šest takmičarskih predstava i predstave u čast nagrađenih, biće organizovan i bogat prateći program koji će naknadno biti objavljen: razgovori o predstavama, tribine, promocije knjiga, predstavljanje umetnika i izložbe…

Festival „Teatar na raskršću“ ima za cilj afirmaciju sličnosti i razlika kulturnog identiteta država i naroda koji dele isti kulturni prostor, afirmaciju države Srbije i grada Niša kao mesta raskršća evropskih i svetskih puteva, jačanje međunarodne kulturne razmene, promovisanje pozorišne umetnosti balkanskog kulturnog prostora, kao i razmenu ideja i pozorišnih praksi.

 

https://www.youtube.com/watch?v=mm2IyLuX3qg

 


 

Na kapiji Istoka i Zapada, na vekovnoj raskrsnici puteva, i ove godine  svečano dočekujemo umetnike teatra.

U Nišu, jednom od najstarijih gradova na Balkanu, od davnina su se susretale kulture naroda. Svaka od njih je ovom prostoru ostavljala u nasleđe materijalna i nematerijalna dobra, koje mi predano čuvamo i predstavljamo kao dokaze vekovkog trajanja. Takođe, nastojimo da istrajavamo u bogaćenju kulturnih i festivalskih programa grada, kako bi Niš bio prepoznatljiv kao kulturni centar balkanskog prostora.

Festival Teatar na raskršću je upravo mesto susreta različitih teatarskih formi, koje kroz svoje predstavljanje vrednosno obogaćuju kulturološku scenu grada Niša i nastavljaju tradiciju unapređenja i afirmacije kulturnog prostora Balkana.

Naše bogato istorijsko i kulturno nasleđe svedoči i ukazuje da nas različite kulturološke forme i sadržaji spajaju i ujedinjuju u svojoj raznolikosti. I upravo su poštovanje različitosti i njihova afirmacija, razmena ideja i kreativna saradnja, već uspostavljeni postulati festivala Teatar na raskršću, koji svojim uspešnim realizacijama i treći put to dokazuje.

 

Dragana Sotirovski, gradonačelnica Niša

 


 

VESNICI NOVOG DOBA

 

Festivali igraju posebnu ulogu u negovanju i razvitku pozorišnog života jedne zemlje. Oni su prilika da ljubitelji teatra pogledaju predstave koje bi inače, moguće je, propustili. Pozorišnim stvaraocima prikazivanje svojih dela novoj publici predstavlja naročito zadovoljstvo, pri čemu je opšte poznato da festivale odlikuje naročita atmosfera, usled koje izvođenja predstava često poprimaju osoben kvalitet. Festivali uz to doprinose i razvoju mesta u kojima se odigravaju. Gradovi se upisuju na kulturnu mapu jednog podneblja, a priliv gostiju povoljno utiče i na njihovu ekonomiju. Naposletku, festivali će stručnoj javnosti, kao i gledaocima, ukoliko pažljivo promisle svoj program, omogućiti i sticanje različitih uvida u vezi sa odlikama pozorišne umetnosti danas, ali i perspektivama njenog razvoja. U tom smislu trebalo bi se osvrnuti i na period za nama, tokom kojeg su nastale predstave u selekciji ovogodišnjeg Teatra na raskršću.

 

Vanredne mere koje su uslovljavale društveni život, uvođene tokom više perioda a shodno dinamici razvoja globalne pandemije, uticale su i na to da sa nestrpljenjem očekujemo pozorište koje će nastajati u vremenu tzv. nove normalnosti. Ovo iščekivanje, čini mi se, bilo je skopčano i sa nadom da će teatar imati snage ne samo da se oporavi već i da se transformiše na način koji će ga iznova smestiti u središte života zajednice – bilo da je reč o lokalnim zajednicama ili savremenom, globalizovanom svetu. Danas, kada nove krize potresaju svet, uz sve ozbiljnije ekološke pretnje, uočljive su dve dominantne razvojne tendencije pozorišne umetnosti. Sa jedne strane primetna je sve veća komercijalizacija teatra, koja se ogleda u stvaranju predstava za koje se očekuje da će imati uspeha pre svega kod publike, ali i u svetu pozorišta. Drukčije od njih, iako ne nužno suprotstavljene navedenim produkcionim principima, jesu predstave koje se izdvajaju kao umetnički vredne. Njih, gotovo po pravilu, odlikuje snažan autorski pečat, i to kada su u pitanju sve profesije zaslužne za realizaciju jednog pozorišnog dela.

 

U selekciji glavnog programa trećeg po redu festivala balkanskog kulturnog prostora Teatar na raskršću našle su se upravo takve, estetski vredne, autorske predstave, iz zemalja u okruženju i Srbije. Među njima su i dva – iskoristimo već ustanovljenu sintagmu u našoj stručnoj javnosti – autorska projekta. Vitezovi Lake male u režiji Andraša Urbana, Pozorišta „Deže Kostolanji” iz Subotice, predstavlja autoironijski osvrt na aktuelni svet pozorišta, koji s izuzetnim uspehom demontira projekat građanske (autonomne) umetnosti, pokazujući upravo scenskim sredstvima kako je želja za određenim pozorištem neraskidivo povezana sa vizijom društva u celosti, odnosno, njoj odgovarajućim ideološkim i političkim poretkom. U autorskom projektu reditelja Bobe Jelčića, Hrvatskom putu ka sreći, iz Satiričkog kazališta Kerempuh iz Zagreba, motiv potrage za srećom se promišlja u odnosu na promene koju su zahvatale društveni život tokom većeg dela povesti Hrvatske. Osobena dinamika između toga što smatramo sferom intime, s jedne strane, i velikih istorijskih događaja sa druge, opredmećuje se posredstvom čitavog repertoara scenskog izražavanja – gestova, tela i prizora, uz sasvim malo teksta, na duhovit i dirljiv način.

 

Među predstavama koje će publika u Nišu biti u prilici da pogleda jesu i dve inscenacije velikih dramskih dela. Postavka Strindbergove Gospođice Julije u režiji Harisa Pašovića, iz beogradskog pozorišta Madlenianum, propitivanje odnosa moći, svojstvenih socijalnim normama, a time i pozorišnim konvencijama, smešta su u savremeni kontekst, usled čega rodne i klasne relacije u društvima sa naših prostora postaju vidljive na jedan drukčiji način. Pitanja koja su od posebnog značaja za balkanski kulturni prostor pokreće i predstava Rechnitz – Anđeo uništenja, koju je prema tekstu Elfride Jelinek režirala Sabine Mitereker (Sabine Mitterecker), u koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra SARTR i Hrvatskog narodnog kazališta Mostar. Ovo pozorišno delo je odličan primer savremenog teatra koji praktički ispituje mogućnosti i domete sopstvenog medija, hvatajući se pritom, i formalno i sadržinski, u koštac sa nasleđem postratnih društava, te izazovima sećanja i govorenja o zločinima, njihovim žrtvama i počiniocima.

 

Još dve predstave obeležene izrazitim autorskim poetikama našle su se u selekciji glavnog programa ovogodišnjeg festivala. Predstava Dramskog teatra Skoplje My name is Goran Stefanovski, čiju autorsku adaptaciju teksta potpisuje Branislava Ilić a režiju Branislav Mićunović, svojevrsni je omaž opusu Gorana Stefanovskog. Uz to, ovo pažljivo i s izuzetnom veštinom građeno pozorišno delo bavi se jednom od velikih tema našeg doba i naših prostora – ono je priča o odlasku i povratku, napuštenom i izmenjenom zavičaju. Smrt i orač na scenu Narodnog pozorišta „Vasil Aleksandri” iz Jašija postavlja jedna od najistaknutijih pozorišnih figura u Rumuniji, reditelj Silviju Purkarete (Silviu Purcarete). Poseban kvalitet ove predstave, nastale prema humanističkoj poemi Johanesa fon Tepla iz kasnog srednjeg veka i to u vremenu jednog antihumanističkog raspoloženja, jeste njen jedinstven jezik, koji s uspehom ukršta nove tehnološke mogućnosti i tradicionalna pozorišna izražajna sredstva.

 

Potreba da se u današnjem svetu pozorišta naglasi autorstvo, a po analogiji sa konceptom autorske kinematografije s polovine prošlog veka, proizilazi nesumnjivo iz prilika u kojima se teatar stvara, opaža i vrednuje. U kinematografiji to je bio način da se ustanovi razlika između filma kao umetničkog iskaza i komercijalne kinematografije, zatim serijskih zabavnih ili reklamnih filmova, pornografskog ili propagandnog filma i sl. Ovaj napor, neraskidivo povezan sa velikim filmskim festivalima, uspeo je da uspostavi zasebno područje proizvodnje, distribucije i prikazivanja kinematografskih ostvarenja, delimično nezavisno od filmske industrije koja je preuzela primat. Pozorišni festivali, a njih je nesumnjivo sve više, moraju na sebe preuzeti sličan zadatak – mreža festivala koja u svemu počinje da se izjednačava sa mrežom pozorišnih institucija, koje se s manjim ili većim uspehom nose sa izazovima transformacija kroz koje prolaze, mora negovati, nazovimo ga – autorski teatar, vodeći se pritom načelima estetske vrednosti, jer se u suprotnom u potpunosti prepuštamo zakonitostima tržišta, shodno kojima se umetnost prepoznaje jedino ukoliko poprimi karakteristike robe.

 

Vlatko ILIĆ, selektor festivala

 


 

Da li je danas pozorište na raskršću?

SPAJAJUĆA RASKRŠĆA

Imamo dva odgovora: današnje pozorište se ubokorilo „Na raskršću“ na festivalu u Nišu, a u svom dvomilenijumskom trajanju teatar se samo na raskršćima bogatio, tražio nove forme i sadržaje, saglasivši sa sa vremenom i potrebama svojih sljedbenika, ali nikome ne povlađujući, već opstajući i stalno ukazujući na manjkavosti vremena u kome se živi.

Današnje pozorište i pored svih pritisaka, novih izazova, medija, tehničkih pomagala i osporavanja – opstaje. Pozorište je prošlo kroz velike izazove, kao što je bila masovna štampa knjige, pojava filma, pa i radija, televizije i sada novih medija, i sve ih je prebrodilo ne stvarajući od njih konkurenciju, nego saradnika i partnera u zajedničkom poslu – približiti pozorišni iskaz svom gledaocu i navesti ga da se saživi sa „daskama koje zaista život znače“. Ta sposobnost ostajanja, trajanja, prkosa da se i u nevremenima opstaje, ožilavila je pozorište do te mjere da ga svaki novi izazov samo podstiče na stvaranje novih kulturnih i kulturoloških vrijednosti i borbu za bolje sutra. Sačuvana je ona osnovna realija, konstanta: morao je da postoji nekakav pisac teksta – glumac na sceni sa svim pratećim sadržajima i – ja kao gledalac, ljubitelj pozorišne čarolije. Živ čovjek, kreativac. Tako je od prve pozorišne izvedbe do danas. Sve između je transmisija, stvar tehnike i šta aktuelni trenutak nudi ili potražuje. I to moramo da poštujemo, te umjetnike, najčešće entuzijaste, kao što je to u ovom vremenu, koji prepoznaju vrijeme i trenutak, potrebu i želju svojih sljedbenika, ne spuštajući se na nivo niskih strasti i dodvoravanja bilo kome, a najmanje publici.

Pozorište danas kuburi sa statusom koji nije na nivou koji treba da ima u našim malim društvima, jezicima i državama, najčešće u tranziciji, koja kod nas traje decenijama i trajaće, bez jasnog boljeg statusnog rješenja ljudi iz pozorišta i većeg poštovanja rada koji se ulaže u ovaj posao. I da ne zaboravim: sada je najveća prijetnja pozorištu – samo pozorište. Ljudi u njemu i oko njega. Velike građevine, institucije i sistemi se najčešće i jedino mogu urušavati iznutra, a mnogo teže spolja. Samo lamentiranjem nad sudbinom kulture uopšte,  a u tom kontekstu pominjući i  pozorište, ništa se ne rješava. Kadrovska, profesionalna, statusna, pa tek onda materijalna situaciju su pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi pozorište prodisalo punim plućima. Prve dvije konstatacije su na ljudima iz esnafa, a druge dvije su na društvima, uz saradnju sa profesionalcima i kreativcima iz pozorišta.

Primjer je ovaj festival „Na raskršću“. Nastao je kao projekat entuzijasta koji su imali energiju, ideju, istomišljenike i prijatelje, i evo velikog kulturnog, regionalnog pozorišnog praznika. Ovaj festival je već događaj koji se iščekuje, za njega se pozorišta spremaju u regionu, strepe koga će selektor pozvati, kako će se na ovoj svetkovini i čime predstaviti. A svega toga, do prije neku godinu, nije bilo. Ne bi bilo ni sada da nije bilo razumijevanja i dobro osmišljene ideje i koncepcije ljudi iz Narodnog pozorišta Niš. Hajde da sada zamislimo da ovog festivala nema, kolika bi to bila praznina u kalendaru kulturnih događanja u regionu? Možda to nezainteresovane ne bi ni dotaklo, ali znamo da su pojedinci i kreativci, inicijatori i dobri organizatori pokretači društva i zajednice. Ovo nije samo kulturno-pozorišni događaj za Niš i Srbiju već za čitav region. I to ozbiljan. Koliko je grad Niš vidljiviji na mapi događanja, ne samo kulturnih, kroz ovaj događaj. Velika nauka sa bavi pitanjem pravljenja događaja, a u pozorištu u Nišu se događaj razgranava, pušta korijene i svojim cvijetom mami i izvođače, i publiku, i pisce, i kritičare, i novinare. Ljude koji poštuju teatar. A mi ga podržavamo, poštujemo, volimo i želimo mu duboku starost, jer to dosadašnjim rezultatima zaslužuje.

Utoliko više da i svi mi poštujući sebe poštujemo „Tetar na raskršću“, podržimo ovaj veliki projekat i događaj i rastemo zajedno, uz želju da svaki sledeći stoji na ramenima prethodnog, na ponos organizatora i Niša kao ozbiljnog kulturnog centra, koji ovim festivalom biva još značajniji i veći.

                                                                                                         

Nenad NOVAKOVIĆ

 


 

IZAZOVNOST OBOSTRANOG PRIVLAČENJA

 

„Na potpuno isti način jedna se ista stvar može sačuvati i izgubiti“, napisao je Milorad Pavić, jedan od najprevođenijih i najčitanijih srpskih pisaca, nažalost malo izvođen u našem teatru, pokušavajući da sugeriše koliko je nužno u svakom valjanom poslu utrošiti/žrtvovati znanja, iskustva, vremena, ideja, kako bi se pronašao „prsten koji peva“, a iz moga ugla gledanja simboliše jedinstvo – jer precizno objedinjuje različite glasove ptica i vrsta drveća. Ova simbolička opservacija, ubeđen sam, dobar je primer definicije zadatka koji su postavili pred sebe osnivači „Teatra na raskršću“, verujući, bez obzira na istorijsku ili trenutnu razjedinjenost balkanskih polisa, u trajnu izazovnost obostranog privlačenja.

Balkan je oduvek smatran raskrsnicom od koje putevi vode na različite strane sveta, ali i života. Granica između svetova je, kažu zapadni pisci, upravo tu, na međi koju povlače tokovi reka Save i Dunava. Takvom stavu u korist možete pronaći niz objašnjenja i citata, razložnih stavova i neshvatljivih predrasuda, ispisanih rukom izuzetnih putopisaca i književnika.

Balkan jeste mesto susreta istoka i zapada, severa i juga – Evrope. Zanemarivanje ili neprihvatanje evropskog opredeljenja balkanskog sveta najveća je greška nekadašnje beletristike i publicistike, a danas, očito pod jakim njihovim uticajem, i politike. I teško da se u tom kontekstu može izmeniti nešto – odmah, ali uočavajući nedopustivu devastaciju evropskog kontinenta, uguranog u rat, unutrašnje netrpeljivosti i brutalnosti, sankcije, besparicu, gubljenje radnih mesta, strah od budućnosti, čini se neophodnim da u igru vratimo Balkan, upravo kao mesto susreta, mesto uočljivih razlika, ali i kontinuirane saradnje. U vreme socijalizma postojao je termin: jedinstvo suprotnosti, koji je pokušavao da niveliše i uskladi različite poglede na svet pojedinaca, grupa, nacionalnih zajednica u određenoj sredini. Upravo takvo opredeljenje treba posrnuloj Evropi, a najbolji primer jedinstva suprotnosti, bez obzira na već navedene česte trzavice i trvenja, jeste na Balkanu.

Ovoj kompleksnoj temi mi ne možemo dati drugačiji doprinos nego kao umetnici i zbog toga danas festival „Teatar na raskršću“ ima svoju težinu: umetničku, društvenu, pa i političku. Uostalom, svaki festival u svojoj suštini ima kaskade događaja i nivoe značaja, pa tako i manifestacija u Nišu – gradu koji jeste u određenom smislu centar Balkana. Svaki festival je mesto susreta umetničkih/teatarskih poetika, kreativnih ljudi i publike/radoznalaca koji ne bi da ostanu na margini. Taj zadatak „Teatar na raskršću“ ispunjava i pored teškoća globalne prirode. Ali biti ispred, biti predvodnik, nositi svetlo koje obasjava neprokrčeni put velika je obaveza, ali i zaloga za budućnost.

U tome je, uveren sam, veliki značaj Festivala, ali i njegovog visoko postavljenog zahteva za češćim, modeliranim, raznovrsnim praktičnim/teorijskim promišljanjima mogućnosti saradnje ljudi iz oblasti umetnosti koji stvaraju na prostoru Balkana, pa i Jugoistočne Evrope.

Festival „Teatar na raskršću“ naš je model očuvanja vrednosti naizgled nedeljivog, jer u kući mora da bude mesta za sve – makar neki spavali u krevetu s baldahinom, a drugi u fiokama starih kredenaca. Niko pokisnuti neće.

 

Miloš LATINOVIĆ

 


 

BEZ REČI

Sanjao sam da su mi oduzeli misli i reči. Da su ih ukrali, zabranili, obrisali zauvek. Neke strane sile, nepoznate, verovatno ne sa ovoga sveta.

Jer ko normalan želi da napravi cenzuru misli i reči, ne samo meni nego svima nama. Da obriše poeziju, knjige, drame, scenarija, istoriju i budućnost. Da od nas napravi bezizražajna bića, koja ne mogu da kažu, ne mogu da napišu, pa čak i nemaju svoje misli. Nemaju pravo na izraz, bilo kakav, izraz koji nas karakteriše kao živa bića.

Zamislite pozorište bez reči, bez misli, bez emocije. Knjigu bez slova, rečenica, samo praznih listova. Muziku bez nota. Filmove sa takvom muzikom i glumcima, koji “ne postoje”.  Zamislite. Zarobljeni u sopstvenim telima, a potpuni muk. Nemogućnost da pomisliš, da zamisliš, da kažeš ili otpevaš, da podeliš sa nekim osećanja. Ne, nema ničega. Prazno je sve. Ja ne želim da vidim tu sliku. Tužno je to. Nije moje. Nije naše.

Predstava, poezija, predavanja, škole, univerziteti – bez misli i bez reči… istraživanja, razmišljanja, komunikacija – bez misli i bez reči… udvaranje, ljubav, zajednički život – bez misli i bez reči… Svaki novi dan bez reči. Ceo život bez misli. Kamenje, stene, pesak rasuti po svetu, to bi bili mi…

I zato je važna svaka razmena koju imamo sada. Svaka predstava, svaka napisana misao, svaka izgovorena poruka. Ne srdite se, ne ljutite se, ne zamerajte jedni drugima, nema savršenosti, ne postoji najbolje, nema “ovo je najvažnije”… sve je bitno dok ga ima, sve je važno; što je dobro –nadgradićemo, što je loše – popravićemo. Tu smo da zajedno pomognemo jedni drugima, da uputimo, da se sretnemo na raskršću. Čuvajte misli, reči, pozorište i sebe. Čuvajte od onih koji žele da ga nema.

Sanjao sam da su mi oduzeli misli i reči. Da su ih ukrali, zabranili, obrisali zauvek. Neke strane sile, nepoznate, verovatno ne sa ovoga sveta. Nadam se da je to ipak bio samo jedan ružan san…

 

Dejan Lilić

 


 

  1. „TEATAR NA RASKRŠĆU“

Na samom početku valja postaviti nekoliko pitanja: šta je bilo koji pozorišni festival, u ovom slučaju „Teatar na raskršću“, kako se organizuje, čemu služi, kakva su mu nadanja i kakvi strahovi?

Najprostije rečeno, mi i dan-danas organizujemo pozorišne festivale po antičkom modelu. To je jedna velika pozorišna i društvena svečanost. Ne znam da li postoji neki drugačiji način organizovanja festivala, osim onoga kako je uspostavljen u svojoj praosnovi. Naravno, kako su definicije prvih pozorišnih proroka delimično ili u potpunosti izgubljene, svako ih je kasnije tumačio i dopunjavao iz svog konteksta i iz svoje naracije.

Svaki pozorišni festival može da se posmatra iz bilo kog konteksta, bilo koje naracije. Može da se posmatra isljučivo iz konteksta pozorišne estetike, može da se posmatra iz konteksta ekonomije – koliko taj festival može da zaradi, da li treba da zaradi, da ne zalazim u politički, sociološki, antropološki kontekst.  Kako god da se sagledava, tek u jedinstvu svih tih naracija možemo doneti sud o posebnosti nečega što se zove pozorišni festival i javni događaj. Ali, različiti su ko-tekstovi, da se poslužim definicijom Umberta Eka. Ko-tekst u kojem pozorište danas stvara ponovo je pun krvi, stradanja i straha od onog sutra.

Festival je pokušaj da se napravi presek gde je pozorište u sadašnjem trenutku i da se predvidi kako će ta pozorišna umetnost da izgleda sledeće godine, na sledećem festivalu i svim onim festivalima posle. Kakav će sam pozorišni čin biti u društvu kojem se obraća. Kako će to društvo izgledati. To zavisi naravno i od estetike selektora i od estetike saveta festivala, zavisi od organizacije, zavisi od kojekakvih predviđenih i nepredviđenih okolnosti… pa su neke predstave uzbudljivije, neke manje uzbudljive, neke su vanrednog kvaliteta, neke su za čuđenje šta traže ne samo na festivalu nego šta traže na kugli zemaljskoj. Zašto nisu iščezle i pre nego su se pojavile.

Ono što je mene uvek interesovalo na svakom festivalu, pa i na ovom, jeste kako će bilo koje pozorište i pozorišna umetnost da se pozicionira u društvu. Na koji način će pozorište postati organizovana sila koja će da se suprotstavi nekim drugim organizovanim silama koje pretenduju na društvenu stvarnost. Pozorište je uvek podrazumevalo kritičku poziciju u odnosu na vreme i društvo kojem se obraća, koliko god da egzistencijalno zavisi od tog istog društva.

Niko drugi nije kriv do samog pozorišta, zapravo onih koji stvaraju pozorište ovde i sada, ako se zagube u dnevnopolitičkim manipulacijama i izgube onaj osećaj pripadnosti istorijskom pamćenju o bivstvovanju čoveka na ovome svetu i zapitanosti o smislu takvog postojanja. Pozorište je preživelo sedam hiljada godina, preživeće i danas bez ikakve sumnje, ali je pitanje kakva je vajda od tog preživljavanja. Čini se da nam opet predstoji vreme preživljavanja.

Ono na čemu insistira festival „Teatar na raskršću“ jeste susret različitosti, suret posebnosti, uzajamno uvažavanje i mogućnost saradnje tih drugosti. Ipak sve te različitosti, posebnosti i drugosti u ovom slučaju imaju jedan najmanji zajednički sadržalac, a to je pozorišna umetnost. Čarobni susret publike i umetnika na sceni i onih oko nje. Festival daje priliku da se sve estetske, kulturološke i svake druge  sličnosti i različitosti ispolje u svom punom kapacitetu i bez ikakvih ograničenja. Duboko sam uveren da su naše različitosti najveća blagodet.

I da citiram osnivački akt Festivala:

‘Teatar na raskršću’ ima za cilj promovisanje balkanskog kulturnog prostora, države Srbije i grada Niša kao mesta raskršća evropskih i svetskih puteva i jačanje međunarodne kulturne razmene, promovisanje pozorišne umetnosti i stvaralaca, razmenu ideja, pozorišnih praksi i posvećen je izazovima i perspektivama savremenog pozorišta.

 

Spasoje Ž. Milovanović,

direktor Narodnog pozorišta Niš i direktor Festivala

Scroll